OTOČE BEZ KRUHA, ti ne znaš za usjeve, u kojima se klas zlati, mak crveni i različak modri, tvoji su žrnjevi i mlinovi tuđe žito mljeli. Plug po tebi ne ore; kosa ne psiče u dane žetve. Ipak si nahranio bezbroj svoje djece. Pretvaraš kamenje u meso, za glad ljudi; u travčice za glad stada; u sjemenke i bobulje, za glad ptica; i soliš hridine morske, za jezik požudni. Otoče bez kruha, ti mi dade prvu hranu, a ona bijaše slatka i krepka.
OTOČE BEZ VODE, izvori ne ključaju na tvojim proplancima, potoci ne teku niz tvoje klance. Piješ rosu jutarnju i kišu noćnu, što ti je nose olujni oblaci, sinovi Jadrana i Mediterana. Udaraju žitki malzovi o moj krov, teku - gloglotajući kroz žljebove, slijevaju se u cisternu, što je sam dubih i gradih, a srce mi raste od radosti s tog dara, koji dolazi s visoka. Otoče bez vode, hvala ti, što me nauče žeđati i čeznuti za nečim čitav svoj život.
OTOČE BEZ PUTOVA, na tebi - čak i danas - ponajviše staze i prolazi drevnih ovčara i gonjača mazgi. Papci i kopita mrve kamen, ljudska ih noga brusi, omastivši ih pokatkada kapljama krvi. Al` se zato tvoji sinovi ne boje ni najtežih putova po širokom svijetu, onkraj Kanala i onkraj Oceana. Njihove su noge čvrste, obiknute kamenju i draču. Gaze bez straha po svim cestama i puteljcima odlaska i povratka. Otoče bez putova, ti me nauči, kako se hoda, ma kud bilo, neranjivih stopala i tvrdih gležanja.
